Izložba Strukture nevidljivog, otvorena u Klovićevim dvorima 16. travnja, dio je većeg interdisciplinarnog projekta koji uključuje suradnju umjetnika i znanstvenika, a potencijal ovakve suradnje dodatno je pojačan samom temom projekta i ulaskom u područje nedostupno svakodnevnoj percepciji. Poticaj koji umjetnici vide u znanstvenim paradigmama, kao načinu komunikacije sa stvarnošću, nije nov. U novijoj hrvatskoj povijesti umjetnosti možda se najočiglednije manifestirao u pokretu Nove tendencije (1961. – 1973.), koji je formiran u Zagrebu, a okupljao je brojne znanstvenike i umjetnike koji su se, između ostalog, bavili istraživanjem percepcije. U tom smislu, izložba Strukture nevidljivog svojevrstan je nastavljač takve tradicije, a prikazuje osam radova nastalih kroz dijalog umjetnika i znanstvenika, pri čemu se naglašava ravnopravnost pozicija ovih sličnih, no i istovremeno vrlo različitih uvida. Umjetnici su na različite načine koristili znanstvene postavke, pri čemu je znanstvena spoznaja kao validna slika svijeta poslužila umjetnosti kao polazište za istraživanje nevidljivih struktura stvarnosti. Pretpostavka je da znanost pri tome razjašnjava ono što je tek povremeno nagoviješteno. No pri tome ne treba zaboraviti riječi Wernera Heisenberga, jednog od pionira kvantne fizike, koji u knjizi Fizika i Filozofija piše: Prirodna znanost ne objašnjava prirodu kakva ona jest po sebi, nego je ona dio međudjelovanja između prirode i nas samih. Ona opisuje prirodu koja je izložena našim pitanjima i mogućnostima. Upravo u potencijalu postavljenog pitanja nalazi se mogućnost restrukturiranja odgovora koji kreira stvarnost. Umjetnost je čin propitivanja, u idealnom slučaju ona je i mogućnost oslobađanja od jednoznačnog odgovora.
 

Međutim, pri komunikaciji umjetnosti i znanosti postaje vidljiva jasna hijerarhizacija zapadnjačkog svjetonazora – racionalno i empirijsko nasuprot fleksibilnom i intuitivnom, pa čak i ukoliko sama znanost pobija vlastite temelje zasnovane na postojanju subjekta odvojenog i neovisnog od okoline i svijeta. Čini se da je u dijalogu umjetnosti i znanosti, znanost ta koja osigurava pretpostavke, a umjetnost ih potom razrađuje na manje ili više neobavezan način. Međutim, zanimljivo bi bilo primijeniti umjetničke strategije na znanstvene procese i pokušati pronaći mehanizme koji nisu zasnovani na čistoj racionalnosti, čije je postojanje više paradigma negoli realitet, ukoliko uopće možemo još uvijek razgovarati u takvim kategorijama. U katalogu izložbe Strukture nevidljivog nekoliko se puta pojavljuje diskrepancija u terminologiji umjetnika i znanstvenika, kao i potpuno različiti pristupi istoj problematici. Upravo je ovaj prostor potencijalno najzanimljviji, budući da otvara mogućnost evaluacije postojeće terminologije, a time i performativnih činova. Heisenberg piše: Stvarni problem iza mnogih spornih pitanja bila je činjenica da nije postojao nikakav jezik u kojem se doslovno moglo govoriti o novoj situaciji. Obični jezik počivao je na starim pojmovima prostora i vremena i sam taj jezik stvorio je sredstvo za nedvosmisleno sporazumijevanje o rasporedu i rezultatima mjerenja. Ovdje je moguće povući paralelu između izmicanja znanstvenih otkrića iz jezika i odnosa umjetnosti prema normativnoj stvarnosti, odnosno s pronalaženjem novih modaliteta bivanja i novih načina percepcije/kreiranja stvarnosti koji su inherentni umjetničkom djelovanju. Stvarnost je izgrađena u jeziku, ali jezik ne može opisati stvarnost. Može li to učiniti umjetnost? Dok se znanost zasniva na pretpostavci, umjetnost se zasniva na mogućnosti. U tom kontekstu suradnja umjetnika i znanstvenika potencijalno je plodonosna, pod pretpostavkom da postoji ravnopravnost. Ukoliko znanost postaje učiteljica umjetnosti i stvori se hijerarhijski odnos, nestaje dijalog i umjetnost postaje tek umjetnički prijevod znanstvenih pretpostavki. Izložba Strukture nevidljivog mjestimično odražava takav odnos, koji je tek refleksija vremena u kojemu je znanost gotovo postala nova dogma. Izloženi radovi ipak djelomično uspijevaju otvoriti novi prostor, kreirajući dijalog u kojemu performativnost umjetničkog čina uspijeva iskočiti iz ilustracije znanosti. Učiniti vidljivo nevidljivim pri tome nikako ne znači pokušati prevesti nevidljivo u poznati jezik, nego pokušati otvoriti percepciju posjetitelja za nove razine zbivanja. No u tom segmentu radovi se ipak koriste poznatim vokabularom, preuzimajući format prostorne instalacije u koju posjetitelji ulaze i bivaju uvučeni. Značenje perceptivnog aparata gledatelja time se osvještava, pri čemu je uglavnom naglasak na vizualnom ili prostornom iskustvu. Primjerice, takav je princip vidljiv u radovima Pierrea Gallaisa, čiji se radovi temelje na apstraktnim matematičkim principima i u prostoru funkcioniraju poput svjetlosnih matematičkih eksperimenata. Slično funkcionira i rad Black over Blue Marine Antony, koja u zamračeni prostor na svim visinama postavlja pločice koje su s jedne strane crne, a s druge fluorescentne, čime je stvoreno svojevrsno vizualno vibracijsko polje, dok Mirjana Vodopija u mračnu prostoriju postavlja projekcijsko platno koje se sužava u usku liniju te stvara dojam akceleracije simuliranih čestica. Rad Isabelle Sordage, Kutija za crtanje, uspostavlja prostor u kojemu posjetitelji bivaju uronjeni u zvučni podražaj, koji se doživljava gotovo na taktilnoj razini. Ulaskom u prostor u kojemu se na zidu nalaze tri konkavne plohe koje odbijaju zvučne valove, posjetitelji hodajući osjećaju izmjene intenziteta zvučnih vibracija, dok crveni zid stvara baršunast dojam, čime se uspostavlja odnos optičkih i auditivnih podražaja koji kreiraju specifičnu atmosferu.
 

Princip kombiniranja različitih modaliteta percepcije (mahom auditivne i vizualne), vidljiv i u radu Bijeli šum Marine Antony, čini se kao dobar izbor za bavljenje nevidljivim strukturama. Kako nagovijestiti postojanje nevidljivog osvještavajući mehanizme percepcije?

Umjetnost i znanost spoznajni su alati koji sudjeluju u kreaciji stvarnosti te je stoga njihova odgovornost velika. Problem racionalističkog sustava je tendencija odvajanja, kategorizacije koja otežava komunikaciju između raznorodnih aktivnosti. Problem jezika također se javlja kao otežavajuća okolnost, baš kao i pitanje metodologije. Idealno, ni umjetnost niti znanost ne bi trebale sjediti na odvojenim pijedestalima tek povremeno se upuštajući u komunikaciju. Skrivene strukture stvarnosti, ako uzmemo u obzir Heisenbergove riječi, u tom slučaju postat će samo još jedna refleksija poznatog, a potencijal drugačijeg bit će izgubljen. Umjetnost postavljanja pitanja početak je poljuljavanja pretpostavljene stabilnosti odgovora, a upravo bi u toj domeni umjetnost trebala profitirati od svoje deklarativne slobode i usuditi se učiniti iskorak.